hendikepiranidjecak

Esselamu alejkum. Moje ime je Esid, imam trinest (13) godina, a moja mama ce vas upoznati sa mnom i mojim hendikepom, prenijti ovdje ono sto se desavalo i sto se desava.

04.10.2013.

Danima...

Esselamu alejkum

Danima se nagovaram da pisem, ma i da se hvalim :) imam cim :)
Onda se predomislim pa kazem sama sebi, nema smisla, bezze je etc etc. I onda tako u krug, de-nemoj, de-nemoj... i evo ipak ono "de" pobjedi iz vise razloga a vi procjenite jesam li bila u pravu.

 

19/09 smo imali sastanak koji je ustvari trebao biti jos u feb/martu, godisnji sastanak o Esidovom skolovanju i planovima za sljedecu godinu izmedju ostalog radno vrijeme tete koja mu pomaze. Uciteljice, teta cuvarica, fizioterapeut, psiholog, socijalna radnica, direktor i mi. Prvi sastanci (prve dvije godine su bili dva puta godisnje) su bili jako teski i prije nego bi doslo do njih. Napetost se osjecala od onog trenutka kad bi dobili poziv za isti sve do zavrsetka :/ Hvala Allahu, ta vremena su Iza nas, sad je podpuno drugacije. Poslije sastanka sreca i ponos su neopisivi! Tako je bilo i ovaj put :) elhmadulillah. Svoje misljenje je prva iznijela Mia, nastavnica jezika. Rijecima se ne moze opisati zadovoljstvo koje prolazi cijelim tijelom slusajuci je kako prica o nasem djecaku. To je jednostavno neopisivo. Mislim da ni ja kao majka nebi mogla onoliko hvaliti rodjeno dijete :) Zao mi sto nisam snimala pa kad me sruse misli i tuga da pustim pa da me podigne visoko, visoko. Izmedju ostalog, kaze Mia da je zadovoljstvo imati ga u razredu :) i da, imali su test iz citanja na kojem je moj macak imao rezultat tacnosti 100% :)))
Vib, nastavnica matematike nije nista skromnija bila sa hvaljenjem naseg djecaka :) I ona je naprosto odusevljenja njegovom pamecu i zeljom da radi da uci.
 Teti cuvarici su smanjeni sati, njoj moguce da ne odgovara ali... Ono sto je bitno da je uprava udovoljila nasim zeljama i da su potrebni sati Esidu ispostovani.
Ann Fys :) kako je Esid od milja zove, isprica svoje, nista posebno osim sto je i ona podvukla da se mora poceti razmisljati i raditi po pitanju Esidovog samostalnog dolaska u skolu u cemu nas trenutno najvise sprjecava nemogucnost automatskog otvaranja vrata.
Ono sto mi je posebno bilo drago je cuti socijalnu radnicu, onu tetu koju smo zadnju dobili a poznavala nas je i prije skoro 10 god. kako joj je drago sto tako dobro napreduje, sto svo nase zalaganje godinama nije beskorisno. Vjetar u ledja dade i direktor koji po prvi put priznade da se prvog sastanka i prije nego je Esid krenuo u skolu, prepao kako ce se snaci sa tako teskim slucajem (oni iz vrtica su zacrnili da crnje nije moglo biti) i da je sad sretan da nije ni blizu onog kako se mislilo da ce biti, naprotiv, puno bolje. 
 Ono sto je ipak najpozitivnije je cinjanica da je omiljen ne samo u svom razredu nego u cijelom tom dijelu skole tj od 0 do 3 razreda i svi mu, apsolutno svi, pomazu a da nikad ni od kog ne trazi pomoc. He he :) pade mi na pamet :D ovom smo se bas svi od srca nasmijali :)
 Kazem ja kako smo od maja u wc-u sa drugom metodom tj. visokim spiranjem i kako eto poprilicno dobro ide, kako vise nema "prevara" al da smo u zadnjih desetak dana imali jedan problem oko zatvora. Prekide me Mia i veli, aaaaa znamo znamo, culi smo :D Esid je sve fino referisao :D kaze, zaboravila sam istaknuti, on je toliko otvoren i bez truna ustrucavanja prica o svom hendikepu da je to za nepovjerovati. Ne stidi se ni malo (hvala Allahu) sto je takav kakav jeste :) a to je i vasa zasluga, rece pogledavsi prema nama. A zasto bi se stidili onog sto Gospodar stvori?

Sve u svemu, bio je to jako pozitivan sastanak! Htjedoh ovo napisati davno, mozda jos ushicenije sa vise detalja ali kako vec rekoh, bilo me i sramota hvaliti se :)

Prije nekoliko dana opet sam dosla u "iskusenje" da pisem, pa opet odustah :/ Ponutkala me prica jedne moje drage ahbabice, koja primjecuje i ono sto bi ja i previdjela misleci da je to sasvim normalno al haman da nije :D
 Veli ona u jednom svom predavanju. "Bili mi kod prijatelja u Sarajevu na iftaru, bilo i djece, ukupno njih devetoro, mojih cetvoro, od jedne sestre troje, od domacina dvoje i ... medju njima i jedan mali sa bolesni djecak rodjen... da ne duzim, ima skine i stake i od sve te zdrave djece samo je on trcao :) zamislite kako se trci u skinama i stakama :) dok su svi ostali uzeli svako svog "idiota" :D i buljili u njega" (idioti su, telefoni, tableti, laptopi :D )
Nesto tad razmisljam, pa stvarno je tako a ja to nisam primjetila, meni k'o normalno, ustvari jeste normalno jer je on takav. Pun zivota, uvijek spreman za izazov, bez straha hoce li pasti, povrijediti se. I kad padne on opet ustaje i ide dalje ne posustaje.  Ta njegova upornost i hrabrost zasluzuje i vise od pohvale a ako ne budem pisala, brzo cu zaboraviti i nekad za nekoliko godina kad bude ovo citao, mogao bi pomisliti da je s njim bilo jedino tesko a nije tako, Allaha mi nije!

"Bisere" koje slaze kad je kod kuce je nemoguce nabrojati :) toliko je spretan u svemu da mi je zao sto ga ne snimam 24/7 kako bi pohvatala se :)
 Jutros sam nakon sto sam u 9:30 bila u skoli da ga katereliziram (teta je imala nesto obaviti pa nije stigla na prvo izmokravanje) definitivno odlucila ostaviti sve obaveze po strani i napisati ovo "nekoliko" redaka a evo i zasto. Dosli smo nekako istovremeno do kupatila, on iz ucionice ja od kuce i raspremam ga on zuri i pomaze i jos me pozuruje, veli, ja bi vani na odmor na frisak zrak. To je i vrijeme velikog odmora pa su djeca vani i cijeli urnebes. Ispiskimo se brzo, spremimo u rekordnom vremenu i trk napolje. Svaki put me prestravi kako "ko vjetar" ide kroz hodnike :(
Posto sam morala sacekati Vib da joj vratim kljuceve od kupatila, ne preostade mi nista drugo nego da izadjem i ja s njim al dok sam ja zakljucala, on se vec nasao blizu izlaznih vrata a prije njega istim pravcem je krenula i Jasmin, djevojcica iz prvog razreda i bez da joj je ista rekao, ona drzi vrata i ceka da i on izadje. Vec mi se tad stislo u grlu :( prije i nego sam stigla do vrata, on izadje a Jasmin zatvori ko da me nije ni vidjela :D
Posto moj mali macak ne doruckuje previse, koristi  tu prvu pauzu da pojede nesto vise, te se nasloni na onaj svoj rulator i otvori paketic sa hranom, uze dvije kriske i dok se okrenu, nema ih :)
Vecina djece je tu blizu pa i Naid i Tara, a Tara drugi razred, hmmm  jednom rjecju med! Cim je ugledao Esida, odma dotrca sa loptom i ko po naredjenju odma mu poce sutati a ovaj mali zvrk ihhhh i on bi da suta :) (a znate kako je sutati loptu u skinama i sa rulatorom?) i opet insanu toplo oko srca :) gledam Tara tako pazljivo i lagano suta loptu kako nebi povrijedio Esida i nedo Bog prevrnuo ga. Cudno je to da mu niko nije rekao pazi ni njemu da pazi ni Jasmin da drzi vrata, sve to rade tako spontano :)
 Gledam tako Esida, smori se sutajuci loptu, neopisivo puno je potrebno snage podici na rukicama sopstvenih 30 kg koliko vaga sa skinama. A on neumorno suta i trci za loptom, pun zelje da igra fudbal. Koliko je bolno za mene gledati ga koliko se pati je neopisivo :'( u grlu stisne i pri samoj pomisli a kamo li sto vise. Pomislih, sreca pa nisam cesto u skoli, ne gledam ga tako u slobodnom vremenu i neopisivoj borbi za sebe. Mislim da bi mi nakon tri dana medju zdravom djecom i njime medju njima, srce naprosto puklo! Jah, gledam i onog svog Naida pa ostah onako bez rijeci. Naid je elhamdulillah posebno zdravo dijete, hvala Allahu, jako snazan, perfektno gradjen, na sebi nema ni truna masnoce, sav je izmisljen za fudbalera. Kad sutne loptu, bome je posteno slozi al djaba :/  
Veli mu babo, djaba ti sine noge ko u Mese Bazdarevica kad nemas ni Z od zelje za fudbalom. 
Mislim se, eto, Allah nekome dadne toliko zdravlja i mogucnosti al ono totalno nezainteresovano a opet nekom oduzme sve to a ono puno zelje za svime. Svasta u Allahovoj basti!

Ostavljam vas Njumu u amanet i molim Ga Uzvisenog da vas sacuva iskusenja, podari sabura i zdravlja, amin

Mubarek dzumma!

hendikepiranidjecak
<< 10/2013 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Kontakt :

Ovaj blog ima za cilj da razbije bosansko/balkanski tabu o hendikepiranoj djeci. Ima za cilj da podstakne majke djece poput Esida da izvedu djecu na svjetlo dana, jer i oni vole Allahovo sunce i njegovu toplotu kao i mi!

Sljedece stihove je napisala 12-nja Lejla S :))))) hvala ljepotice!



"JEDAN HENDIKEPIRAN DJECAK
NA LICU JE IMAO SMJESAK
NIJE GA SKIDAO NIKAD
CAK I KAD BI MU SVIRALI
CAK I KAD BI GA OPERIRALI
...
BIO JE ON POSEBAN DJECAK
POSEBNIM GA JE CINIO SMJESAK
BIO JE ON DOBAR
NI MALKICU ZLOBAN

VOLJELI SU NJEGA SVI
CAK I ONI NAJDALJI"


Pjesmu koja slijedi je napisala djevojcica Rahmana od 10 godina i posvetila je svom posebnom bratu i ostaloj posebnoj djeci. Nasla sam je na jednom blogu,a blogerka ju je posvetila nama :)




Moj brat

(za moga bracu i za svu dječicu sa posebnim potrebama)

„Njegovo djetinjstvo nije kao tvoje
Niz lice suza gorka mu ostavlja
Neizbrisiv i bolan trag.

Zar ne shvataš da i takva djeca postoje?
I on je dijete i čovjek važan.

Kroz život korača teško
Poput ptice krila slomljenih
Dijete sa posebnim potrebama
On je i čovjek važan.

Vrata školska širom otvori
Drugarstvom i podrškom
Zamijeni osmijeh lažan.
Pomozi da slova nauči
Da osjeti se voljen i snažan.
On, dijete sa posebnim potrebama
Dobar je i čovjek važan.“

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
180885

Powered by Blogger.ba