beats by dre cheap

Dok je friško :) I dio

Selam alejkum

Evo nas ponovo nazad, elhamdulillah. Da imam snage pisati, iskreno, nemam previse :/ jos uvijek 'dolazim sebi'! Razmisljam zadnjih dana da je razlogom ovakvog teskog podnosenja svega i to sto vise nisam mlada. Cini mi se dok je insan mladji lakse podnosi sve ili mozda samo umisljam i trazim izgovor tolikoj (normalnoj) kolicini bola i suosjecanja sa mojim djecakom. Ipak, pod srcem je lezalo, ono i kuca za njeg, za njih.

Sve sto te je zadesilo, nije te moglo zaobici! Sve sto te je obislo, nije te moglo zadesiti! Sve se desava s razlogom! E sad, to sto smo mi nestrpljivi i radoznali, da sve odma saznamo, sto, zasto, je sasvim druga prica!

U srijedu smo se kasno poslijepodne javili u klinicki hotel i onda se k'o dva jarana bacili u turski restoran, insanski vecerali (nervoza se super smiruje turskim specijalitetima!) malo prosetali i vec u 21:30 bili super umorni, spremni za kupanje i krevet. Moj medenjak je odlican za suradnju pa je zaspao odmah nakon kupanja. Mama je kao i noc prije probavala cijelu noc da se slaze i da zaspi k'o sav normalan svijet ali joj i nije poslo za rukom. Ujutro u 07:15 smo vec bili na odjeljenju, gdje smo dobili sve informacije i obukli bolnicku pidjamu koja je usput pravo cool, niko nebi rekao da je pidjama ( ovi stvarno paze da je djeci sto prijatnije u bolnici pa cak i na odjecu). Medicinska, koja je to jutro bila zaduzena za nas, obavjesti nas da je Esid drugi po rasporedu i da je planirano za 11:30.
To cekanje od par sati je, cini mi se, gore od dana prije. Nikako da prodje :(  Ali, postoji onaj FB gdje se svasta moze naci i procitati, upoznati dosta insana. Naravno, ima i svojih velikih mahana ali... Osim insana koje poznajem ili ti oni frendovi, postoje i kojekakve grupe od kojih sam ja fakat operisana :/ ali ima jedna, "za mame blizanaca i trojki" Od onog trenutka kad sam napisala da smo tu gdje jesmo, cekamo to sto cekamo, nemilice su stizale poruke podrske, pretople rijeci koje moze razumjeti samo onaj kome zaista trebaju. U jednom trenutku sam i zaplakala, sjetila se neceg ali o tome kasnije!

Vec je bilo 11:45 pa ovaj mali zvrk je vec upitno gledao medicinsku i konstatovao da dr kasni :D U tom se pojavio dr. M koji je asistirao, pozdravio nas i na onoj tankoj nozici nacrtao jedan smajli, valjda procedura da se obiljezi dio Koji ce se raditi. Ubrzo je stiglo i zeleno svjetlo iz operacione i vec nakon par min smo bili u predoperacionoj sali. I kako to po proceduri ide, predstavljali su se jedno po jedno, sestrice, dr anesteziolog, ponovo pitali sve oko narkoze i onda anesteziologinja pita Esida, imas li ti pitanja :) na sto on pocinje mahati svojim rukicama, mislim, gdje ces to pitati, on uvijek ima pitanja :) Pita je, a sta ako se ja probudim u toku operacije, ja kad imam nocne more, znam se probuditi, sta onda? Dr mu objasni da narkoza nije isto sto i obicni san i kako treba da razmislja o necemu lijepom pa ce to i sanjati :) na sto on odlucno rece da ce razmisljati o veeeeelikom kolacu od cokolade :D Tako i udjosmo u operacionu gdje ga je cekao pripremljen sto sa toplim vazdusnim dusekom. Dok ovo pisem, ponovo ista bol i grc u meni, borba sa suzama da ne krenu kako se on nebi prepao. Glumim da je sve ok da sam mirna, gledam ga dok mu stavljaju masku i pratim mu usnice dok izgovara sehadet! Prvi put sam izgovara pred duboki san u koji ce uskoro utonuti. BOLI, neopisivo boli! Onog trenutka kad zatvara oci, bujica suza tece, vise nema potrebe da krijem... Izlazim iz operacione u neopisivom stanju...

hendikepiranidjecak
http://hendikepiranidjecak.blogger.ba
26/08/2014 13:05